“Danas ćemo učiti o prevenciji trudnoće”, rekla je časna sestra ulazeći u razred i smirujući djecu - zapravo sedamnaestogodišnje mamlaze na pragu punoljetstva – izvadivši potom iz svoje neugledne crne torbe video kasetu. “Prikazat ću vam jedan poučan film”, rekla je sjedajući za svoj stol s daljinskim upravljačem u ruci. “Voljela bih da poslije malo raspravimo o filmu i vidimo što ste iz njega naučili.”

Žamor se brzo stišao dok je ekranom televizora u kutu učionice išla špica filma: djevojka u pripijenoj crvenoj haljini vozila je sportski kabriolet dok su preko slike išla slova - “Samantha... Gigi... i Bobby the Pitcher... u filmu... Pokvareni automehaničari”. Poluotvorenih usta klinci su gledali kako zanosna Samantha ulazi u dvorište mehaničarske radnje. Sjećanja naviru i ona zatvara oči, a u dnu zamagljene slike pojavljuje se natpis - “Godinu dana ranije...”.

U flash-backu Samanthi prilaze dvojica snažnih mladića u kombinezonima, a ona podiže poklopac motora i naginje se pokazati im što nije u redu s motorom. Manji od one dvojice zadiže joj haljinu i skida gaćice, kolega mu kreće rukom u djevojčin grudnjak, ona mu otkopčava hlače, onaj drugi skida se sam i gura joj svoju batinu odostraga, Samantha obrađuje većega dok on stenje na jakom njemačkom akcentu, stenje i onaj iza, a djevojka ritmički radi glavom i rukom.

U sljedećih sat vremena Samantha, Gigi i Bobby izmijenili su sve moguće poze, na haubi motora i na stražnjem sjedištu kabrioleta, na gomili automobilskih guma i u kanalu garaže, analno i kanalno, oralno i moralno, normalno i nenormalno, da bi se na kraju razdragana Samantha našla između dva propeta penisa iz kojih je - malo ustima stručno, malo rukama ručno - iscijedila sok što je kao iz vatrogasnih crijeva šiknuo po njenom licu, po nosu, obrazima i pohlepno razjapljenim ustima. Uz stenjanje i grgoljanje slika se opet magli i Samantha se iznenada trgne surovo vraćena u sadašnjost. The end.

“Može li nam netko reći što smo iz ovoga filma naučili?”, okrenula se učiteljica vjeronauka gaseći videorekorder. U učionici je bilo gluho kao u crkvi. “Hajdemo malo analizirati film”, nastavila ja. “Je li u prvom kadru, godinu dana nakon zgode u mehaničarskoj radnji, Samantha u automobilu sama ili su s njom njeni mali blizanci?” “Sama je, gospođo vjeroučiteljice”, bojažljivo odgovori jedna učenica. “Što to znači, koja je pouka filma?”, bila je neumoljiva časna sestra, “može li se zatrudnjeti od oralnog seksa?”. “Ne može... valjda”, odgovori muški glasić iz zadnje klupe.

“Ne može, naravno da ne može!”, ustala je časna sestra i stala šetati među klupama. “Nitko još nije zatrudnio od sjemena u nosnici ili u kosi, pa tako ni naša Samantha. Facijalna ejakulacija najbolja je i jedina stopostotno učinkovita prevencija trudnoće!”

Opisana epizoda iz jedne hrvatske gimnazije - iz razumljivih razloga nećemo spomenuti o kojoj je gimnaziji riječ - nije se, naravno, nikad dogodila, i plod je isključivo prljave mašte autora ovoga seksa. Pardon, teksta. Na prljavu pamet pala mi je pak dok sam u novinama čitao nevjerojatnu priču iz zagrebačke XI. gimnazije, gdje je vjeroučiteljica učenicima prikazala film “Abortus”, sa stravičnim, krvavim prizorima isisavanja fetusa injekcijom iz tijela trudnice.

Posve osobit pedagoški film, kaže novinska priča, završava kadrom u kojemu fetus, zapravo tek bezlični komad mesa, skončava u posudi punoj krvi, te scenama strave u konsterniranom razredu, u kojemu su djevojke plakale i tražile da se film prekine, a neki učenici čak i pokušavali ugasiti televizor ili napustiti učionicu.

Nije poznato je li vjeroučiteljica XI. gimnazije film “Abortus” u svoj nastavni program preuzela iz ciklusa horror-filmova koji se upravo vrti na Hrvatskoj televiziji, ili je i to naročito nastavno sredstvo dio programa Teen Star, kojega ovih dana razni katolički zborovi i udruge pokušavaju uvesti u škole umjesto Memoaidsa, programa prevencije AIDS-a koji gimnazijalce - sakloni, Gospodine - uči da se opaka bolest može spriječiti navlačenjem kondoma, koji možda u 99 posto slučajeva sprječava i trudnoću i sidu, ali zato u bezbrojpostotnom omjeru jamči i seks - najveće zlo današnjice.

Moj prijedlog - nazovimo ga Porno Star, program kojim bi se u obrazovne programe uvele obavezne projekcije pornofilmova - ima nekoliko očiglednih prednosti: kao prvo, djeca sasvim sigurno ne bi gasila televizore i bježala s nastave, a kao drugo... mislim, svi pornići ionako završavaju vanjskom ejakulacijom i većina adolescenata, slobodno provjerite, već sada misli da to tako treba. A što je jedna mala, bezazlena laž u odnosu na sve laži u gimnazijama, napose u odnosu na činjenicu – podsjetit ću na riječi naše učiteljice - da nijedna pornoglumica još nije zatrudnjela na setu?

Nastranu šalu na stranu, zadivljujuća je energija s kojom se katolička crkva i njene paravojne jedinice obračunavaju s najvećim zlima suvremenoga svijeta, poput predbračnog seksa ili rada nedjeljom. Vjerojatno zbog toga ne preostaje previše vremena ni ljudi da se pozabave i nekim sitnijim problemima u srednjoškolskoj populaciji, poput incidenta na kaštelanskom groblju - by the way, groblju Gospe od sniga - kojega su veseli klinci išarali kukastim križevima, ili maturalnoj proslavi budućih splitskih obrtnika, na kojoj se u hotelu “Split” orila već legendarna Thompsonova oda Maksovim mesarima, baš kao što su nedavno, na Dan sjećanja na holokaust, zagrebački srednjoškolci novinarima pozirali pred zidnim novinama s prizorima iz Auschwitza, orno dižući desnice i vijući crne šalove s ljupko izvezenim slovom U.

Za razliku od predbračnog seksa ili nedjeljnog rada u trgovini, Crkva u fašizaciji gimnazijalaca ne nalazi neku veću prepreku življenju vjere: čak ni Thompsonova himna jasenovačkim koljačima nije iz Biskupske konferencije izmamila više od nevoljkog puhanja njihova glasnogovornika.

“Schindlerovu listu” ili “Pijanista” na satovima vjeronauka još ćemo malo sačekati. Ipak su to prekrvavi i prenasilni filmovi za djecu koja još ne znaju niti da se djeca ne prave oralnim seksom, a kamoli da se krakovi na kukastom križu crtaju u pravcu kazaljke na satu.