Ovdje već imate, samo na susjednom topicu, gdje
se našlo iako ne odgovara naslovu:
Matrica ortogonalne projekcije na neki potprostor L u dobro
odabranoj bazi bit će dijagonalna, s jedinicama i nulama po
dijagonali, s tim da ima onoliko jedinica kolika je dimenzija
potprostora L (to je slika operatora, a jezgra mu
je ortogonalni komplement od L, očito, pa s tim u
skladu treba birati i bazu, kao uniju neke baze od L i neke
baze ortogonalnog komplementa).
U konkretnom slučaju za prvi vektor baze uzme se i-2j+k,
a za daljnja dva vektora neka dva ortogonalna na taj,
npr. i+j+k, i-k.
(Može se i ortonormirati ta baza, ovdje nije tako važno).
Sad znamo matricu u toj bazi, ona je diag(1,0,0),
znamo matricu prijelaza iz (i,j,k) u onu koju smo izabrali pa
dobijemo matricu u bazi (i,j,k) kao sličnu od diag(1,0,0) po
poznatoj relaciji.
Poanta (višekratno isticana na predavanjima i u komentarima
o rješavanju zadataka - a ima ih i koje sam već pisao, baš
za ovaj popravni kolokviji) sastoji se u tome da mi često
znamo unaprijed najjednostavniji oblik matrice operatora
ali u prikladnoj bazi, prilagođenoj operatoru, a ta nipošto
mora biti ona "popularna" (i,j,k). U formulaciji zadatka bilo je
"zabranjeno" uzimati i,j,k samo zato da se razmisli o prikladnoj
bazi. Jer, razne rotacije, zrcaljenja i projekcije neće uvijek biti
s obzirom na "standardne" koordinatne osi i ravnine, nego baš
treba preći u pogodnije koordinate (tj. bazu) da bi se dobio
"tipični", lako prepoznatljivi prikaz. To je važna primjena
linearne algebre i treba je razumijeti (sve se to vrti oko
dijagonalizacije, odnosno "približne" dijagonalizacije).
Ovdje već imate, samo na susjednom topicu, gdje
se našlo iako ne odgovara naslovu:
Matrica ortogonalne projekcije na neki potprostor L u dobro
odabranoj bazi bit će dijagonalna, s jedinicama i nulama po
dijagonali, s tim da ima onoliko jedinica kolika je dimenzija
potprostora L (to je slika operatora, a jezgra mu
je ortogonalni komplement od L, očito, pa s tim u
skladu treba birati i bazu, kao uniju neke baze od L i neke
baze ortogonalnog komplementa).
U konkretnom slučaju za prvi vektor baze uzme se i-2j+k,
a za daljnja dva vektora neka dva ortogonalna na taj,
npr. i+j+k, i-k.
(Može se i ortonormirati ta baza, ovdje nije tako važno).
Sad znamo matricu u toj bazi, ona je diag(1,0,0),
znamo matricu prijelaza iz (i,j,k) u onu koju smo izabrali pa
dobijemo matricu u bazi (i,j,k) kao sličnu od diag(1,0,0) po
poznatoj relaciji.
Poanta (višekratno isticana na predavanjima i u komentarima
o rješavanju zadataka - a ima ih i koje sam već pisao, baš
za ovaj popravni kolokviji) sastoji se u tome da mi često
znamo unaprijed najjednostavniji oblik matrice operatora
ali u prikladnoj bazi, prilagođenoj operatoru, a ta nipošto
mora biti ona "popularna" (i,j,k). U formulaciji zadatka bilo je
"zabranjeno" uzimati i,j,k samo zato da se razmisli o prikladnoj
bazi. Jer, razne rotacije, zrcaljenja i projekcije neće uvijek biti
s obzirom na "standardne" koordinatne osi i ravnine, nego baš
treba preći u pogodnije koordinate (tj. bazu) da bi se dobio
"tipični", lako prepoznatljivi prikaz. To je važna primjena
linearne algebre i treba je razumijeti (sve se to vrti oko
dijagonalizacije, odnosno "približne" dijagonalizacije).
|