[b]Rješenja i komentari o načinu rješavanja zadataka
s 1. kolokvija[/b]
Budući da se u svim zadacima može primijeniti metoda
projektivnih koordinata, premda to nije uvijek najbrži
i najelegantniji način, najprije ću ponoviti argument
(jer, koliko sam vidio, nije svima baš sasvim jasan)
zašto možemo bez gubitka općenitosti za vrhove
jednog četverovrha u PG(2,[b]R[/b]) izabrati koordinate
(1:0:0), (0:1:0), (0:0:1) i (1:1:1).
Takav ili ekvivalentan izbor koordinata često bitno
olakšava rješavanje zadatka ili dokazivanje tvrdnje.
U ravnini PG(2,[b]R[/b]) točke su 1-dimenzionalni, a pravci
2-dimenzionalni potprostori od [b]R[/b]^3.
Jasno je da regularni linearni operatori preslikavaju
točke u točke, pravce u pravce te čuvaju incidenciju
(jer to je jednostavno inkluzija). Preciznije, regularni
linearni operatori induciraju automorfizme projektivne
ravnine (nad poljem, u ovom slučaju [b]R[/b]), jer regularni
operatori koji se razlikuju samo za skalarni faktor
jednako djeluju na pojedini potprostor u cjelini.
Sad, ako je ABCD bilo koji četverovrh (dakle, nikoje
tri točke nisu kolinearne, odnosno po 3 od ta 4
1-dim. potprostora nisu sadržana u istom 2-dim.
potprostoru), kako god izaberemo po jedan vektor
baze za A, B i C, postoji (i to regularni, dakako) linearni
operator koji preslikava ta tri vektora redom u
(1,0,0), (0,1,0) i (0,0,1).
Označimo ta tri vektora s a, b, c.
Izaberemo nadalje bilo koji vektor baze za D,
neka je to d.
Tada d ima jednoznačan prikaz kao linearna kombinacija
a, b i c. Neka je d = α a + β b + γ c.
Promijenimo predstavnike tj. vektore baze za A, B, C
tako da uzmemo α a, β b i γ c. (Sva tri koeficijenta
očito su različiti od 0 zbog pretpostavke o četverovrhu).
Neka se ovi "novi" vektori zovu a', b' i c'.
Tada je d = a' + b' + c'.
Ako je F linearni operator koji a', b' i c' preslikava
redom u (1,0,0), (0,1,0) i (0,0,1),
onda F preslikava d u (1,1,1).
Vidimo da ako je ABCD bilo koji četverovrh, izborom
vektora baze za pojedine potprostore možemo naći
regularni linearni operator koji potprostore A,B,C,D
preslikava redom u [(1,0,0)] , [(0,1,0)], [(0,0,1)] i
[(1,1,1)].
Obrnuto, F^(-1) djeluje tako da što god izvedemo
polazeći od posebnog ("kanonskog") izbora koordinata
za četverovrh preslikat će se izomorfno u odgovarajući
rezultat s početkom za zadane A, B, C i D.
Sad prelazim na zadatke iz kolokvija.
1. zadatak
Bitno je znati da polovište dužine AB projektivno
znači točku koja je uzajamno harmonički pridružena
"neizmjerno dalekoj" točki pravca AB.
Onda "prijevod na projektivni jezik" može glasiti
ovako:
Neka se stranice AB i CD sijeku u točki V,
a stranice AD i BC u točki W.
(Pravac VW u euklidskoj varijanti onda dobiva
ulogu "neizmjerno dalekog" pravca, ali projektivno
to može biti bilo koji pravac).
Nadalje, uloge polovišta stranica onda preuzimaju
točke M, N, P i Q takve da vrijedi
H(AB,MV), H(CD,NV), H(AD,PW) i H(BC,QW).
Tvrdnja glasi: Pravci AC, MQ i PN sijeku se u jednoj
točki pravca VW, a također pravci BD, MP i QN
sijeku se u nekoj točki pravca VW.
Tvrdnja se može dokazati i sintetički, ali to nije
sasvim lagano, no može se rutinski dokazati
analitički, uz pogodan izbor koordinata.
Ako za A,B,C,D izaberemo koordinate kao u
uvodnom objašnjenju, imamo V(1:1:0),
W(0:1:1), a treća dijagonalna točka, sjecište
AC i BD, označimo je S, tada je (1:0:1).
Uočimo da se PQ i MN također sijeku u S.
Standardni račun pokazuje da AC siječe VW
u točki (1:0:-1), zatim da je P(2:1:1) i
N(1:1:2).
Točke P, N i AC x VW kolinearne su jer
det ( 2 1 1// 1 1 2// 1 0 -1) = 0.
Sve ostalo ide analogno, tj. MQ siječe VW
u istoj točki itd.
Ako nekoga zanima sintetički dokaz, napisat
ću posebno. Kratka uputa:
Vrijedi H(AC, SX) (gdje je X = AC x VW)
zatim ako stavimo Y = WB x DX
vrijedi AY x CD = N.
Onda iz četverovrha ACYD vidimo da
su X, P i N kolinearne, zbog H(AD,PW).
2. zadatak
I ovaj zadatak može se riješiti koordinatno,
ali svi koji su se snašli u njemu riješili su ga
sintetički, što je i najjednostavnije.
Da bi K,L,M,X,Y i Z bili vrhovi jednog potpunog
četverostrana, trebaju po tri od tih točaka biti
kolinearne na 4 pravca.
Os perspektiviteta sadrži K, L i M (Desargues,
jasno), iz četverovrha A1 A2 B2 B1 kolinearne
su K, X i Y (svojstvo harmoničke četvorke) itd.
3. zadatak
Ovaj zadatak zapravo se ne razlikuje od malo
drukčije formuliranog zadatka iz "probnog"
kolokvija.
Uz standardni izbor A(1:0:0) i B(0:1:0) te
C(0:0:1) može se uzeti S1 (1:1:0) i S2(1:s:0)
("specijalni" izbor za S1 nije bitan, ali moguć
je stoga što se točka (1:1:1) može uzeti na
pravcu koji spaja C i S1). Ako za X stavimo
X(1: x : 0), za Y dobivamo (0 : 1 : -x) i zatim
X'(1 : sx : 0).
Vrlo lako se vidi da će vrijediti H(AC,XX') za
svaku točku X na AC (osim A i C, jasno) ako
i samo ako vrijedi H(AB, S1 S2) i to je jedina
mogućnost za involutornost preslikavanja.
(Trivijalni slučaj S1 = S2 odmah daje identitetu).
Napomena: Ako se uzme afina interpretacija
tako da je pravac BC "neizmjerno daleki",
dobiva se jednostavno tumačenje rezultata
da se x preslikava u sx.
4. zadatak
Uz izbor A(1:0), B(0:1) i P(1:1)
lako se dobiva C(1:-1).
Zatim iz R(BC,PD) = -1 slijedi D(1: -3),
a onda i R(AB,PD) = -1/3.
Naravno, nije nužno baš tako izabrati
koordinate početnih točaka, ali račun u
svakom slučaju daje isti rezultat.
Tu se nadovezuje i 5. zadatak.
Uočimo da ako vrijedi H(AB,PC), onda
uz -1 vrijednosti dvoomjera koje se
dobivaju permutacijama točaka
još su 2 i 1/2.
Dakle, čim je R(AB,PD) = -1/3, odatle
slijedi da ni u kojem redoslijedu A,B,P i D
ne čine harmoničku četvorku.
Preostaje razmotriti podskupove {A,P,C,D}
i {A,B,C,D}, a i za njih se dobiju vrijednosti
dvoomjera (u bilo kojem redoslijedu) koje
ne pripadaju skupu {-1, 2, 1/2}.
Rješenja i komentari o načinu rješavanja zadataka
s 1. kolokvija
Budući da se u svim zadacima može primijeniti metoda
projektivnih koordinata, premda to nije uvijek najbrži
i najelegantniji način, najprije ću ponoviti argument
(jer, koliko sam vidio, nije svima baš sasvim jasan)
zašto možemo bez gubitka općenitosti za vrhove
jednog četverovrha u PG(2,R) izabrati koordinate
(1:0:0), (0:1:0), (0:0:1) i (1:1:1).
Takav ili ekvivalentan izbor koordinata često bitno
olakšava rješavanje zadatka ili dokazivanje tvrdnje.
U ravnini PG(2,R) točke su 1-dimenzionalni, a pravci
2-dimenzionalni potprostori od R^3.
Jasno je da regularni linearni operatori preslikavaju
točke u točke, pravce u pravce te čuvaju incidenciju
(jer to je jednostavno inkluzija). Preciznije, regularni
linearni operatori induciraju automorfizme projektivne
ravnine (nad poljem, u ovom slučaju R), jer regularni
operatori koji se razlikuju samo za skalarni faktor
jednako djeluju na pojedini potprostor u cjelini.
Sad, ako je ABCD bilo koji četverovrh (dakle, nikoje
tri točke nisu kolinearne, odnosno po 3 od ta 4
1-dim. potprostora nisu sadržana u istom 2-dim.
potprostoru), kako god izaberemo po jedan vektor
baze za A, B i C, postoji (i to regularni, dakako) linearni
operator koji preslikava ta tri vektora redom u
(1,0,0), (0,1,0) i (0,0,1).
Označimo ta tri vektora s a, b, c.
Izaberemo nadalje bilo koji vektor baze za D,
neka je to d.
Tada d ima jednoznačan prikaz kao linearna kombinacija
a, b i c. Neka je d = α a + β b + γ c.
Promijenimo predstavnike tj. vektore baze za A, B, C
tako da uzmemo α a, β b i γ c. (Sva tri koeficijenta
očito su različiti od 0 zbog pretpostavke o četverovrhu).
Neka se ovi "novi" vektori zovu a', b' i c'.
Tada je d = a' + b' + c'.
Ako je F linearni operator koji a', b' i c' preslikava
redom u (1,0,0), (0,1,0) i (0,0,1),
onda F preslikava d u (1,1,1).
Vidimo da ako je ABCD bilo koji četverovrh, izborom
vektora baze za pojedine potprostore možemo naći
regularni linearni operator koji potprostore A,B,C,D
preslikava redom u [(1,0,0)] , [(0,1,0)], [(0,0,1)] i
[(1,1,1)].
Obrnuto, F^(-1) djeluje tako da što god izvedemo
polazeći od posebnog ("kanonskog") izbora koordinata
za četverovrh preslikat će se izomorfno u odgovarajući
rezultat s početkom za zadane A, B, C i D.
Sad prelazim na zadatke iz kolokvija.
1. zadatak
Bitno je znati da polovište dužine AB projektivno
znači točku koja je uzajamno harmonički pridružena
"neizmjerno dalekoj" točki pravca AB.
Onda "prijevod na projektivni jezik" može glasiti
ovako:
Neka se stranice AB i CD sijeku u točki V,
a stranice AD i BC u točki W.
(Pravac VW u euklidskoj varijanti onda dobiva
ulogu "neizmjerno dalekog" pravca, ali projektivno
to može biti bilo koji pravac).
Nadalje, uloge polovišta stranica onda preuzimaju
točke M, N, P i Q takve da vrijedi
H(AB,MV), H(CD,NV), H(AD,PW) i H(BC,QW).
Tvrdnja glasi: Pravci AC, MQ i PN sijeku se u jednoj
točki pravca VW, a također pravci BD, MP i QN
sijeku se u nekoj točki pravca VW.
Tvrdnja se može dokazati i sintetički, ali to nije
sasvim lagano, no može se rutinski dokazati
analitički, uz pogodan izbor koordinata.
Ako za A,B,C,D izaberemo koordinate kao u
uvodnom objašnjenju, imamo V(1:1:0),
W(0:1:1), a treća dijagonalna točka, sjecište
AC i BD, označimo je S, tada je (1:0:1).
Uočimo da se PQ i MN također sijeku u S.
Standardni račun pokazuje da AC siječe VW
u točki (1:0:-1), zatim da je P(2:1:1) i
N(1:1:2).
Točke P, N i AC x VW kolinearne su jer
det ( 2 1 1// 1 1 2// 1 0 -1) = 0.
Sve ostalo ide analogno, tj. MQ siječe VW
u istoj točki itd.
Ako nekoga zanima sintetički dokaz, napisat
ću posebno. Kratka uputa:
Vrijedi H(AC, SX) (gdje je X = AC x VW)
zatim ako stavimo Y = WB x DX
vrijedi AY x CD = N.
Onda iz četverovrha ACYD vidimo da
su X, P i N kolinearne, zbog H(AD,PW).
2. zadatak
I ovaj zadatak može se riješiti koordinatno,
ali svi koji su se snašli u njemu riješili su ga
sintetički, što je i najjednostavnije.
Da bi K,L,M,X,Y i Z bili vrhovi jednog potpunog
četverostrana, trebaju po tri od tih točaka biti
kolinearne na 4 pravca.
Os perspektiviteta sadrži K, L i M (Desargues,
jasno), iz četverovrha A1 A2 B2 B1 kolinearne
su K, X i Y (svojstvo harmoničke četvorke) itd.
3. zadatak
Ovaj zadatak zapravo se ne razlikuje od malo
drukčije formuliranog zadatka iz "probnog"
kolokvija.
Uz standardni izbor A(1:0:0) i B(0:1:0) te
C(0:0:1) može se uzeti S1 (1:1:0) i S2(1:s:0)
("specijalni" izbor za S1 nije bitan, ali moguć
je stoga što se točka (1:1:1) može uzeti na
pravcu koji spaja C i S1). Ako za X stavimo
X(1: x : 0), za Y dobivamo (0 : 1 : -x) i zatim
X'(1 : sx : 0).
Vrlo lako se vidi da će vrijediti H(AC,XX') za
svaku točku X na AC (osim A i C, jasno) ako
i samo ako vrijedi H(AB, S1 S2) i to je jedina
mogućnost za involutornost preslikavanja.
(Trivijalni slučaj S1 = S2 odmah daje identitetu).
Napomena: Ako se uzme afina interpretacija
tako da je pravac BC "neizmjerno daleki",
dobiva se jednostavno tumačenje rezultata
da se x preslikava u sx.
4. zadatak
Uz izbor A(1:0), B(0:1) i P(1:1)
lako se dobiva C(1:-1).
Zatim iz R(BC,PD) = -1 slijedi D(1: -3),
a onda i R(AB,PD) = -1/3.
Naravno, nije nužno baš tako izabrati
koordinate početnih točaka, ali račun u
svakom slučaju daje isti rezultat.
Tu se nadovezuje i 5. zadatak.
Uočimo da ako vrijedi H(AB,PC), onda
uz -1 vrijednosti dvoomjera koje se
dobivaju permutacijama točaka
još su 2 i 1/2.
Dakle, čim je R(AB,PD) = -1/3, odatle
slijedi da ni u kojem redoslijedu A,B,P i D
ne čine harmoničku četvorku.
Preostaje razmotriti podskupove {A,P,C,D}
i {A,B,C,D}, a i za njih se dobiju vrijednosti
dvoomjera (u bilo kojem redoslijedu) koje
ne pripadaju skupu {-1, 2, 1/2}.
|