Pretpostavljam da je s vremenom velika vecina vas uspjela uociti DeGiorgijev logo sa Lukinom slikom te pripadne linkove :g:
Tko je Luka Ritz - vjerujem da se svi ovdje sjecamo - klinac koji je bio pretucen jer je nekim individuama bilo dosadno pa je Luka umro od posljedica njihove dosade. Nazalost, on nije jedina pretucena osoba u Hrvatskoj u zadnjih godinu dana i vise :(
Takodjer, nije niti jedini pretuceni maloljetnik, niti je jedina osoba koju su maloljetnici pretukli :(
Danas je Luki rodjendan i to je ujedno dan kad ce se (nadajmo se ;) ) stotine pisama naci u jednom inboxu - organizira se grupno slanje mailova na odbzak@sabor.hr kao znak protesta protiv sadasnjeg kaznenog zakona o maloljetnicima.
Ne znam koje sve posljedice slanje jednog takvog maila mogu povuci, tko ce dobiti prijavu od abuse sluzbe 'za slanje spama' ili obavijesni razgovor ili nesto trece. Pismo saljete na vlastitu odgovornost :)
Hoce li se famozni inbox odbzak@sabor.hr danas prepuniti, i nije toliko bitno - bitno je da oni koji se ne slazu sa zakonom - to danas kazu, tj. napisu :)
[b]Dok ne pokusamo reci sto nam smeta - ne mozemo niti ocekivati da nas cuju.[/b]
Prenosim s FB eventa text u cijelosti kako ga je sastavila administratorica. Tu se nalaze 2 prijedloga pisma. Ako pozelite neko slati - odaberite ono koje vam vise odgovara. Mijenjanje je dozvoljeno, dapace pozeljno :D
[quote="tekst s facebook eventa"]
Dragi moji, evo u nastavku Vam dostavljam oba prijedloga pisma. Vi izaberite koje ćete slati prema vlastitom nahođenju, osobnom stilu ili želji.
Svako od pisama slobodni ste još i urediti po svojoj želji. Bitno je samo da nam PREDMET PORUKE SVIMA BUDE: "Sretan rođendan Luka Ritz!"
Dakle, postoje dvije vrste pisma; bez obzira koje odabereš, predmet e-maila bi trebao glasiti "Sretan rođendan Luka Ritz".
[color=darkblue][b]PISMO BR. 1:[/b]
Surovi grade,
Koliko ljudi mora biti ubijeno iz dosade...? Koliko mladih duša mora otići na drugi svijet da bi se netko dokazao? I koliko još da bi netko reagirao!??
Koliko ću ja puta prespavati subotnji izlazak s društvom jer smo drukčiji, zbog straha koji vlada gradom? Koliko još? Koliko roditelja će sa strepnjom bdjeti noćima i čekati poziv svog djeteta? Koliko se djece još neće javiti... Nikada! Postoji li jedna osoba koja mi može dati odgovor? Toliko pitanja a niti jedan odgovor. Današnji je svijet otišao predaleko. Žalosno je to da mi ne možemo bez straha hodati ulicama voljenog grada već se moramo skrivati ili šuljati kako nekome ponovno ne bismo bili igračkama za liječenje dosade.
Svejedno, s moje strane nema mržnje. Ne mrzim te ljude koji rade takve užasne stvari. Žalim ih. To su još djeca. Također žalim njihove roditelje. Mogu zamisliti kako je tek njima; tuga pritisak i bol. Ljuti me, međutim, jedna stvar- pravosuđe. Imam tek 16 godina i ne želim se uplitat u politiku ali jedna stvar je očita ,stalno nam zuji nad glavama- pravosuđe! Čemu ono služi? PRAVOsuđe... poštivanje prava i zakona..donošenje pravednih odluka u s kladu s nekim normama. Sve to pada u vodu zbog jedne stvari koja pokreće svijet ali koja ga i uništava- zbog novca. Danas se sve može kupiti novcem. Od materije-automobila,odjeće,mobitela do stvari koje se ne bi smijele kupovati- pravde i slobode. Ali ne mogu se kupiti prave vrijednosti! Ne može se kupiti osmijeh onih kojih više nema, ne mogu se kupiti zadnje odsvirane Lukine note s njegovim bendom, ne može se kupiti posljednja Dinamova pobjeda koju je na potpuno pogrešni način slavio Frano Despić posljednji puta u životu. I još se nešto ne može kupiti novcem, novcem se ne može kupiti LJUBAV i novcem se ne može kupiti POŠTOVANJE.
Znam da ne mogu sama ništa napraviti. Znam da ni moje društvo nemože ništa napraviti. Ali svi zajedno, Vi i nas preko 15.000 koji smo bili na prosvjednom koncertu "Svačije je pravo živjeti" u Zagrebu, a da ne spominjemo i druge istovjetne koncerte po Hrvatskoj, možemo. Ako ne radi sebe, onda zbog roditelja tih mladih ljudi koji su donedavno bili s nama. Moramo se probuditi iz ove noćne more i zakoračiti u novi dan sa osmijehom.
To neće biti moguće dok se nasilnike i zločince bez obzira na dob, nagrađuje slobodom za njihova zlodjela. Stoga tražimo stroži zakon za maloljetne počinitelje - jer zločin je zločin bez obzira na dob![/color]
[color=darkred][b]PISMO BR. 2:[/b]
Poštovani,
Jedno bi dijete danas slavilo rođendan, okruženo prijateljima, roditeljima, bakama i djedama, djevojkom. Danas bi nosilo onaj svoj vječni osmijeh na licu. Danas bi bio još jedan od onih mladalačkih dana koji se pamte. Bio bi, da to dijete nije mrtvo već gotovo godinu dana. Mladić se zvao Luka Ritz i postao je simbolom borbe za izmjenom jednog besmislenog zakona koji šalje i slijedeću sliku:
Drugo dijete, vjerojatno i danas luta parkovima, bez osmijeha i bez misli. Tom je djetetu netko nekada uzeo ono ljudsko iz srca i to je dijete postalo „onaj kojega je bolje ne sresti“. Susret s tim djetetom može se lako pretvoriti u neplanirani susret sa smrću. Mladić se zove J.J. Njegovo puno ime i prezime ne trebamo niti saznavati.
Ovo je vrlo pojednostavljena slika samo jedne od prilika kakve vladaju na našim ulicama već dugo vremena. Problem je što se prema takvoj slici, sukladno našem mentalnom sklopu i stavovima koje redovito biramo linijom manjeg otpora; javnost postavlja kao prema nečemu „što tako valjda mora biti“ ili „o tome neka brinu oni kojih se tiče“ ili pak „to je problem Zagreba i Zagrepčana“... i sl.
Mi znamo da je to svakodnevno narastajući problem svih nas. Problem našega društva. I pri tom ne otkrivamo toplu vodu. Davno prije nas, još 1999. godine, vodile su se rasprave na ovu temu i kamo sreće da je to tada netko ozbiljno shvatio i poradio na prevenciji i rješavanju problema maloljetničkog nasilja, koje je upravo u tim godinama zabilježilo svoj prvi bitniji porast u segmentu najtežih kaznenih djela kao što su ubojstvo i zlouporaba opojnih droga.
Već se tada govorilo i pisalo o tome kako je „Zakon o sudovima za mladež“ preblag, kako su njime smanjene kazne i represivnost kaznenog postupka, a proširen prostor za pedagoška i druga nastojanja usmjerena na bolju socijalnu integraciju delikvenata.
I sve je to u redu, ali! Da li je maloljetnik koji je nekoga lišio života, počinio teški zločin premlaćivanja, nanio nekome teške tjelesne ozljede opasne po život; učinio od nekoga invalida, promijenio nekome lični opis, bitno utjecao na kvalitetu nečijeg budućeg života u zdravstvenom, socijalnom, društvenom pogledu, delikvent?
Ne, to nije delikvent. To je već ubojica ili pak nasilnik s tendencijom da ubojica uskoro postane. To je opasnost za društvo – bez obzira koliko godina imao ili imala ovisno o tome kojega je spola.
Dakle, potrebno je razdvojiti kaznena djela po svojoj težini i klasifikaciji i onda u skladu s time i postupati prema počiniteljima. Oni koji počine najteža kaznena djela protiv života i tijela drugog djeteta, žene, muškarca, starca... MORAJU odgovarati za takve zločine i MORA im se suditi te moraju proći kazneni postupak koji će biti sukladan s težinom učinjenog kaznenog djela. Naime, jedino će na taj način (možda) shvatiti težinu počinjenog; a istovremeno će takvo suđenje i kazna biti jasna i glasna poruka ostalim mogućim nasilnicima u zemlji.
Ne može se dozvoliti da djeca koja nisu sklona ekscesnom ponašanju, ispadima, hordama i nasilju svoja mjesta pronalaze na grobljima širom Hrvatske; a da oni koji su to skrivili mirno i dalje žive, pod eventualnim nadzorom nekog nezainteresiranog socijalnog radnika nezadovoljnog svojom plaćom, te i dalje koriste svoju maloljetnost za počinjenje istovjetnih kaznenih djela i ponovo bez kazne – KAKVU TO PORUKU ŠALJEMO BUDUĆNOSTI!???
Te davne 1999. godine, zaključeno je kako „Kazneni sud ipak ne smije biti skrbnički sud«.
Mi ove 2009. godine vapimo „Zakon mora biti autoritet, a ne da mu se balavci smiju!“
Ignoriralo se 1999. godine, eminentne stručnjake. Koliko je mladih ljudi mrtvo zahvaljujući tom ignoriranju!?
Ignorirajte i nas obične građane ove 2009. godine i ne učinite baš ništa po pitanju izmjene „Zakona o sudovima za mladež“ unaprijed nas obaviještavajući o tome kako nećete moći udovoljiti našim traženjima jer je to prekompleksno pitanje – recite nam to onda jasno i glasno i stanite iza tih svojih riječi potpisima. Tako da znamo roditeljima budućih žrtava – koje su s ovakvim stavom neminovne, reći tko je ODGOVORAN.
S poštovanjem
Zabrinuti građani Hrvatske[/color]
Izaberite tekst koji vam odgovara,kopirajte u tijelo svoje e-mail poruke i pošaljite na adresu koja je istaknuta na par mjesta, a glasi: odbzak@sabor.hr
Na kraju se potpišite kako želite i to je to! Ovdje napominjem da je ipak pismo potpisano imenom i prezimenom ono koje ima svoju težinu u poslovnom dopisivanju. Ali izbor je na svakome pojedincu.
I na kraju krajeva - osobno imam povjerenja u vas i gajim nadu da će se nešto bitno promijeniti. Zahvaljujući prvenstveno roditeljima Luke Ritza, ali svakako i nama koji smo im jasno i javno iskazali podršku u ovako velikom broju.
HVALA VAM NA TOME!
Elfrida Mahulja[/quote]
Pretpostavljam da je s vremenom velika vecina vas uspjela uociti DeGiorgijev logo sa Lukinom slikom te pripadne linkove
Tko je Luka Ritz - vjerujem da se svi ovdje sjecamo - klinac koji je bio pretucen jer je nekim individuama bilo dosadno pa je Luka umro od posljedica njihove dosade. Nazalost, on nije jedina pretucena osoba u Hrvatskoj u zadnjih godinu dana i vise
Takodjer, nije niti jedini pretuceni maloljetnik, niti je jedina osoba koju su maloljetnici pretukli
Danas je Luki rodjendan i to je ujedno dan kad ce se (nadajmo se ) stotine pisama naci u jednom inboxu - organizira se grupno slanje mailova na odbzak@sabor.hr kao znak protesta protiv sadasnjeg kaznenog zakona o maloljetnicima.
Ne znam koje sve posljedice slanje jednog takvog maila mogu povuci, tko ce dobiti prijavu od abuse sluzbe 'za slanje spama' ili obavijesni razgovor ili nesto trece. Pismo saljete na vlastitu odgovornost
Hoce li se famozni inbox odbzak@sabor.hr danas prepuniti, i nije toliko bitno - bitno je da oni koji se ne slazu sa zakonom - to danas kazu, tj. napisu
Dok ne pokusamo reci sto nam smeta - ne mozemo niti ocekivati da nas cuju.
Prenosim s FB eventa text u cijelosti kako ga je sastavila administratorica. Tu se nalaze 2 prijedloga pisma. Ako pozelite neko slati - odaberite ono koje vam vise odgovara. Mijenjanje je dozvoljeno, dapace pozeljno
tekst s facebook eventa (napisa): |
Dragi moji, evo u nastavku Vam dostavljam oba prijedloga pisma. Vi izaberite koje ćete slati prema vlastitom nahođenju, osobnom stilu ili želji.
Svako od pisama slobodni ste još i urediti po svojoj želji. Bitno je samo da nam PREDMET PORUKE SVIMA BUDE: "Sretan rođendan Luka Ritz!"
Dakle, postoje dvije vrste pisma; bez obzira koje odabereš, predmet e-maila bi trebao glasiti "Sretan rođendan Luka Ritz".
PISMO BR. 1:
Surovi grade,
Koliko ljudi mora biti ubijeno iz dosade...? Koliko mladih duša mora otići na drugi svijet da bi se netko dokazao? I koliko još da bi netko reagirao!??
Koliko ću ja puta prespavati subotnji izlazak s društvom jer smo drukčiji, zbog straha koji vlada gradom? Koliko još? Koliko roditelja će sa strepnjom bdjeti noćima i čekati poziv svog djeteta? Koliko se djece još neće javiti... Nikada! Postoji li jedna osoba koja mi može dati odgovor? Toliko pitanja a niti jedan odgovor. Današnji je svijet otišao predaleko. Žalosno je to da mi ne možemo bez straha hodati ulicama voljenog grada već se moramo skrivati ili šuljati kako nekome ponovno ne bismo bili igračkama za liječenje dosade.
Svejedno, s moje strane nema mržnje. Ne mrzim te ljude koji rade takve užasne stvari. Žalim ih. To su još djeca. Također žalim njihove roditelje. Mogu zamisliti kako je tek njima; tuga pritisak i bol. Ljuti me, međutim, jedna stvar- pravosuđe. Imam tek 16 godina i ne želim se uplitat u politiku ali jedna stvar je očita ,stalno nam zuji nad glavama- pravosuđe! Čemu ono služi? PRAVOsuđe... poštivanje prava i zakona..donošenje pravednih odluka u s kladu s nekim normama. Sve to pada u vodu zbog jedne stvari koja pokreće svijet ali koja ga i uništava- zbog novca. Danas se sve može kupiti novcem. Od materije-automobila,odjeće,mobitela do stvari koje se ne bi smijele kupovati- pravde i slobode. Ali ne mogu se kupiti prave vrijednosti! Ne može se kupiti osmijeh onih kojih više nema, ne mogu se kupiti zadnje odsvirane Lukine note s njegovim bendom, ne može se kupiti posljednja Dinamova pobjeda koju je na potpuno pogrešni način slavio Frano Despić posljednji puta u životu. I još se nešto ne može kupiti novcem, novcem se ne može kupiti LJUBAV i novcem se ne može kupiti POŠTOVANJE.
Znam da ne mogu sama ništa napraviti. Znam da ni moje društvo nemože ništa napraviti. Ali svi zajedno, Vi i nas preko 15.000 koji smo bili na prosvjednom koncertu "Svačije je pravo živjeti" u Zagrebu, a da ne spominjemo i druge istovjetne koncerte po Hrvatskoj, možemo. Ako ne radi sebe, onda zbog roditelja tih mladih ljudi koji su donedavno bili s nama. Moramo se probuditi iz ove noćne more i zakoračiti u novi dan sa osmijehom.
To neće biti moguće dok se nasilnike i zločince bez obzira na dob, nagrađuje slobodom za njihova zlodjela. Stoga tražimo stroži zakon za maloljetne počinitelje - jer zločin je zločin bez obzira na dob!
PISMO BR. 2:
Poštovani,
Jedno bi dijete danas slavilo rođendan, okruženo prijateljima, roditeljima, bakama i djedama, djevojkom. Danas bi nosilo onaj svoj vječni osmijeh na licu. Danas bi bio još jedan od onih mladalačkih dana koji se pamte. Bio bi, da to dijete nije mrtvo već gotovo godinu dana. Mladić se zvao Luka Ritz i postao je simbolom borbe za izmjenom jednog besmislenog zakona koji šalje i slijedeću sliku:
Drugo dijete, vjerojatno i danas luta parkovima, bez osmijeha i bez misli. Tom je djetetu netko nekada uzeo ono ljudsko iz srca i to je dijete postalo „onaj kojega je bolje ne sresti“. Susret s tim djetetom može se lako pretvoriti u neplanirani susret sa smrću. Mladić se zove J.J. Njegovo puno ime i prezime ne trebamo niti saznavati.
Ovo je vrlo pojednostavljena slika samo jedne od prilika kakve vladaju na našim ulicama već dugo vremena. Problem je što se prema takvoj slici, sukladno našem mentalnom sklopu i stavovima koje redovito biramo linijom manjeg otpora; javnost postavlja kao prema nečemu „što tako valjda mora biti“ ili „o tome neka brinu oni kojih se tiče“ ili pak „to je problem Zagreba i Zagrepčana“... i sl.
Mi znamo da je to svakodnevno narastajući problem svih nas. Problem našega društva. I pri tom ne otkrivamo toplu vodu. Davno prije nas, još 1999. godine, vodile su se rasprave na ovu temu i kamo sreće da je to tada netko ozbiljno shvatio i poradio na prevenciji i rješavanju problema maloljetničkog nasilja, koje je upravo u tim godinama zabilježilo svoj prvi bitniji porast u segmentu najtežih kaznenih djela kao što su ubojstvo i zlouporaba opojnih droga.
Već se tada govorilo i pisalo o tome kako je „Zakon o sudovima za mladež“ preblag, kako su njime smanjene kazne i represivnost kaznenog postupka, a proširen prostor za pedagoška i druga nastojanja usmjerena na bolju socijalnu integraciju delikvenata.
I sve je to u redu, ali! Da li je maloljetnik koji je nekoga lišio života, počinio teški zločin premlaćivanja, nanio nekome teške tjelesne ozljede opasne po život; učinio od nekoga invalida, promijenio nekome lični opis, bitno utjecao na kvalitetu nečijeg budućeg života u zdravstvenom, socijalnom, društvenom pogledu, delikvent?
Ne, to nije delikvent. To je već ubojica ili pak nasilnik s tendencijom da ubojica uskoro postane. To je opasnost za društvo – bez obzira koliko godina imao ili imala ovisno o tome kojega je spola.
Dakle, potrebno je razdvojiti kaznena djela po svojoj težini i klasifikaciji i onda u skladu s time i postupati prema počiniteljima. Oni koji počine najteža kaznena djela protiv života i tijela drugog djeteta, žene, muškarca, starca... MORAJU odgovarati za takve zločine i MORA im se suditi te moraju proći kazneni postupak koji će biti sukladan s težinom učinjenog kaznenog djela. Naime, jedino će na taj način (možda) shvatiti težinu počinjenog; a istovremeno će takvo suđenje i kazna biti jasna i glasna poruka ostalim mogućim nasilnicima u zemlji.
Ne može se dozvoliti da djeca koja nisu sklona ekscesnom ponašanju, ispadima, hordama i nasilju svoja mjesta pronalaze na grobljima širom Hrvatske; a da oni koji su to skrivili mirno i dalje žive, pod eventualnim nadzorom nekog nezainteresiranog socijalnog radnika nezadovoljnog svojom plaćom, te i dalje koriste svoju maloljetnost za počinjenje istovjetnih kaznenih djela i ponovo bez kazne – KAKVU TO PORUKU ŠALJEMO BUDUĆNOSTI!???
Te davne 1999. godine, zaključeno je kako „Kazneni sud ipak ne smije biti skrbnički sud«.
Mi ove 2009. godine vapimo „Zakon mora biti autoritet, a ne da mu se balavci smiju!“
Ignoriralo se 1999. godine, eminentne stručnjake. Koliko je mladih ljudi mrtvo zahvaljujući tom ignoriranju!?
Ignorirajte i nas obične građane ove 2009. godine i ne učinite baš ništa po pitanju izmjene „Zakona o sudovima za mladež“ unaprijed nas obaviještavajući o tome kako nećete moći udovoljiti našim traženjima jer je to prekompleksno pitanje – recite nam to onda jasno i glasno i stanite iza tih svojih riječi potpisima. Tako da znamo roditeljima budućih žrtava – koje su s ovakvim stavom neminovne, reći tko je ODGOVORAN.
S poštovanjem
Zabrinuti građani Hrvatske
Izaberite tekst koji vam odgovara,kopirajte u tijelo svoje e-mail poruke i pošaljite na adresu koja je istaknuta na par mjesta, a glasi: odbzak@sabor.hr
Na kraju se potpišite kako želite i to je to! Ovdje napominjem da je ipak pismo potpisano imenom i prezimenom ono koje ima svoju težinu u poslovnom dopisivanju. Ali izbor je na svakome pojedincu.
I na kraju krajeva - osobno imam povjerenja u vas i gajim nadu da će se nešto bitno promijeniti. Zahvaljujući prvenstveno roditeljima Luke Ritza, ali svakako i nama koji smo im jasno i javno iskazali podršku u ovako velikom broju.
HVALA VAM NA TOME!
Elfrida Mahulja |
|