|
[quote]Vrijeđanje drugih i drugačijih
Sukob «ateističke civilizacije» i islama u Hrvatskoj
Slikanje Muhameda s bombom u turbanu, i slične karikature, nije samo vrijeđanje svetinja, što nevjernici ionako ne mogu shvatiti (pogotovo ne fundamentalistički ateisti kakvi obično vole napadati svetinje religija), već je to i vrijeđanje milijuna onih među muslimanima koji su nenasilni, dobri i pošteni, a potrebno je biti u izvjesnoj mjeri okorio da to ne vidiš. Nacional je objavio svih 12 danskih karikatura (među kojima je nekoliko neukusnih i zaista uvredljivih po svakom kriteriju), Feral Tribune je objavio one francuske koje, ako mjerimo ateističkim ili kršćanskim mjerilom, nisu uvredljive, premda ipak, muslimanima jesu, jer je njima bogohulni svaki prikaz Muhamedova lika, dok se Globus zadovoljio karikaturom Isusa Krista. Ako je suditi po listovima koji su u nas objavili karikature Muhameda (ili Isusa), i prema načinu na koji su opravdavali takvo objavljivanje, onda bi to bila riječ o sukobu nekakve «ateističke civilizacije» i islama. Sukobu onih koji se groze same pomisli da bi im moglo biti uskraćeno ismijavanje svetinja. Jedini razlog zašto ne bi trebao ismijavati svetinje jesu nesloboda, prijetnja silom i strah, a svatko pametan protivan je strahu, prisili i neslobodi.
Zaista, nema smisla zakonom ograničavati karikaturiste. Nema smisla strahom siliti ljude da budu osjetljivi i uviđavni prema ljudima koji misle drugačije, to je pitanje dobra ukusa, a koji će zakon propisati ukus? Europska je država sekularna i odvojena od religije, što je dobro, jer država ima svoj zakonski i represivni vid, i nema pravo propisivati ljudima što da vjeruju. Ta je odvojenost tekovina modernog društva i izvornog kršćanstva. Kršćanstvo se osniva na slobodi i ljubavi, pa je svaka državna prisila u pitanjima kršćanske vjere nepoželjna. No, europsko se društvo ne sastoji samo od ateista, već i od vjernika (ne samo od kršćana, već i od muslimana), pa su neki međusobni obziri, osjetljivost i dobar ukus poželjni. Ako u vrijeđanju ljudi drugačije kulture od tvoje vidiš borbu protiv neslobode, sile i straha, onda ih vrijeđaj. Ali se nemoj čuditi ako drugi protestiraju protiv tvoga čina.
Ateiste koji u Hrvatskoj drže spomenuta tri tjednika, (daleko najvažnije kreatore političkoga mnijenja u Hrvatskoj), kao i dnevnike, i koji su navikli ismijavati Crkvu i kršćanske svetinje, iritira činjenica da ne bi smjeli i muslimanske, jer bi ih to činilo nedosljednima, jer vide razlog tom odricanju u prisili i prijetnjama, a prisili, prijetnjama i neslobodi trebamo se oduprijeti. Premda ima onih koji, kao Davor Butković (Jutarnji list, 8. veljače), pronalaze «mudro» rješenje tog problema: «Zapadno je društvo bitno sekularno: u njemu ne postoje državne religije i sasvim je normalno ismijavati i najsvetije simbole pojedinih religija. To pravo Zapadu neće više nitko oduzeti, iako katolički visokodostojanstvenici pokušavaju iskoristiti slučaj Muhamedovih karikatura kako bi pokazali da i kršćanska društva trebaju jednako žestoko (sic!) štititi kršćanskog Boga. Islamska društva nisu sekularna, a karikiranje proroka Muhameda za mnoge muslimanske vjernike doista jest teška uvreda. Zapad nema pravo nametati svoje svjetonazorske vrijednosti, među kojima je i naša koncepcija slobode izražavanja, bitno drukčijoj kulturi od naše. Naprotiv, Zapad bi trebao pokazati maksimalnu osjetljivost za drukčiju kulturu, umjesto kulturne isključivosti koja se demonstrativno iskazuje uzastopnim objavljivanjem karikatura koje vrijeđaju većinu muslimana.»
Butković podrazumijeva nekakva «kršćanska društva» u kojima je «normalno ismijavati i najsvetije simbole pojedinih religija». Riječ je, zapravo, o sekularnim mješovitim društvima nevjernika i vjernika. Kada ateist (a tko drugi?), ismijava kršćanskoga Boga, on i tada vrijeđa ljude drugačije kulture od svoje, koje u pravilu gotovo uopće ne razumije. Kako je moguće zlobno napadati Isusa, a da ti Isus nije tuđa kultura od tvoje? I ne bi vjernici svih religija trebali biti jednaki samo pred zakonom, oni su jednaki i kao ljudska bića koja je moguće uvrijediti na razne autistične, glupe i neukusne načine, premda u tome postoje neke male razlike. Na primjer, kršćane ne vrijeđaju dobroduhe karikature u kojima se javljaju Bog Otac ili Krist, ukoliko ne prelaze granicu dobrog ukusa, ukoliko nisu neistinite i zlobne prema Bogu, Crkvi i vjernicima kao takvim. Razumije se, ateisti trebaju imati puno zakonsko pravo i na najlažnije i najzlobnije karikature, jer kršćani ne žele drugima oduzeti njihovu slobodu da budu glupi neukusni autisti, bez tolerancije i sluha za druge, ali zašto bi kršćani nužno morali šutjeti o tome, zašto ni u kome slučaju ne bi smjeli izreći svoje mišljenje, ili čak, prosvjedovati? Zašto za Butkovića svaka obrana kršćanskoga Boga nužno mora biti «jednako žestoka» kao u ona u nasilne podvrste muslimana?
Reakcija takvih nasilnih muslimana, ispala je, ionako, krajnje kontraproduktivna. Naše su televizije ispočetka prikazivale samo nekakve zvjerske ispade, izljeve primitivizma i bijesa, a tako su postupile i gotovo sve europske televizije, ako zbog ničeg drugog, a ono zbog bizarne senzacije. To je dovelo do mobiliziranja velikog djela europske javnosti protiv takvih bjesomučnih divljaka. Mnogi su listovi objavili spomenuta karikature u ima obrane prava na kritiku i stvaralaštvo. Počela je borba protiv prijetnji i straha. Nastao je zatvoren krug netrpeljivosti i bijesa, kojega je teško demontirati na sastavne dijelove. Kada nasuprot sebe vidiš fanatike koji razbijaju, pale i ubijaju, bacaju fetve i prijete bombama, onda zaboraviš na neukus danskih karikatura. Pravo vrijeđanje Alaha jest kada se veličajući Alaha ubijaju prolaznici ili nevini taoci. Danske su karikature beznačajna sitnica prema takvom bogohuljenju! Zašto islamski svijet nije jednako reagirao prema bogohuliteljima-teroristima?
Zar se jedino može prosvjedovati tako da ubijaš sve oko sebe? No, potom su muslimani pokazali da mogu i mnogo ukusnije prosvjedovati, pa već nekoliko dana vidimo samo mirne demonstracije, a i prijetnje su, kao, izostale. Ako muslimani mogu demonstrirati mirno, zašto kršćani ne bi mogli još mirnije? Zašto ne bi mogli prosvjedovati kreativno, uz bubnjeve i glazbu, duhovno i duhovito, noseći na transparentima i svoje karikature. U slobodnome društvu svatko ima pravo na karikaturu i prosvjed. Neka nas vrijeđaju, ali neka budu svjesni da nas vrijeđaju.
Živko Kustić u svojoj «Jutarnjoj propovijedi» (Jutarnji list od 9. veljače) primjećuje da «kršćanski svijet ni približno slično ne ustaje u obranu javne časti svoga Boga i Proroka Isusa Krista. Navikli su podnositi psovke i knjige koje Isusa sramote. (...) Zacijelo bi i ona (Crkva) bila sposobna pokrenuti valove masovnih prosvjeda, ali to ne čini. Nije to znak crkvene nemoći, bojažljivosti ni rezignacije, nego svojevrsno nasljedovanje Isusa koji se nije protivio kad su ga uhitili, tukli i ponižavali. Čak je apostolu Petru zabranio da ga sabljom brani. Kršćani su to u nekim razdobljima povijesti kršćanskih država zaboravljali, pokretali su inkviziciju i križarske ratove, ali doživjeli smo da i Papa izjavi kako to nije bilo u skladu s Evanđeljem. Bog kako ga kršćani shvaćaju zaljubljen je u slobodu do te mjere da u tijeku cijele povijesti dopušta da ga mnogi vrijeđaju. To nije opravdanje bogohuljenja, nego potvrda Isusova poimanja slobode. Kad dijelovi kršćanskoga svijeta, makar iz bogobojaznosti, silom ograničavaju slobodu, više se ili manje odriču evanđeoskog stava.»
To je točno, ali da li moraju stoga uvijek šutjeti i nikada prosvjedovati? Kako autistima dati do znanja da ti stoje na stopalu i da te ono boli? Dobar je primjer «Zlikavaca» koji na HRT-u iz tjedna u tjedan ismijavaju kršćanske svetinje i Crkvu. U pravilu krajnje neukusno i vulgarno. A karikature su beznačajna sitnica prema televizijskom mediju.
Globus i Jutarnji list objavili su karikaturu mladog Nika Titanika s Isusom podbuhlih očiju, kao propalicom i alkoholičarom, koji za stolom pije i puši. Isus se obraća svome sugovorniku za stolom, koji je isječen iz slike, i kaže mu: «Znaš Muhamede, duboko u sebi, pomalo ti zavidim kako je tvoja ekipa složno reagirala na sve ovo...» Nik Titanik također smatra da se danski urednik zaletio: «Pošto je granica između uvrede i satire jako tanka, svatko tko se bavi ovim poslom treba biti oprezan i mudar kako bi područje djelovanja svoje karikaturističke oštrice ograničio na područje satire. Tu i tamo treba piknuti, ah nikada probosti!» Titanik smatra da je samo piknuo Isusa. Zašto sam onda osjetio mučninu pred tom karikaturom? Kristovo je učenje prikazano kao put slabića i poraza. Kršćani ne bijesne, pale, razbijaju i ubijaju poput nekih muslimana samo stoga što su slabići i propalice koji su oslabili u svojoj vjeri, požrtvovnosti i solidarnosti. U svako ću doba braniti pravo Nika Titanika da objavljuje karikature kakve god želi, ali, dužan sam mu poručiti da je njegova karikatura neistinita i stoga je neumjesna i uvredljiva.
U prilog naših ateista valja kazati da su neke protestantske zemlje tek nedavno otkrile slasti ismijavanja svetinja. Dok je ismijavanje katoličke Crkve i Boga odavno, još od francuskog prosvjetiteljstva, shvaćeno kao borba za slobodu, a u Titovom fašizmu ispočetka shvaćeno kao direktiva, da bi tek u njegovoj kasnijoj fazi presahlo zbog očite lažnosti i neukusa, u protestantizmu su od početka kršćanska vjera i sloboda išli ruku pod ruku. U protestantskim zemljama, i u nekim katoličkim, ateisti ni izdaleka nisu toliko brojni i moćni kao u Hrvatskoj.
Takvim protestantskim mentalitetom možemo objasniti zašto u Britaniji, inače novinski vrlo liberalnoj, nijedan dnevni list nije objavio karikature Muhameda. Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw pozdravio je odluku britanskih listova i pri tome rekao da sloboda govora ne znači i slobodu za «lov na vjerske tabue».
Slično se dogodilo i u Sjedinjenim Državama. Tako je Washington Post u uvodniku objasnio da ima svoje «standarde o jeziku, vjerskoj i rasnoj osjetljivosti, te dobrom ukusu općenito», koje sporne karikature ne zadovoljavaju. Uredništvo USA Today objasnilo je, pak, da «uvredljiva priroda» karikatura zasjenjuje njihov informativni značaj, a Boston Globe, premda smatra da medijima ne treba uskraćivati pravo da objavljuju uvredljive materijale, ipak bi se «novine trebale suzdržati od objavljivanja karikatura Muhameda u ime ultimativne vrijednosti prosvjetiteljstva: tolerancije».
Paradoks je da su javnosti imperijalnih država koje šalju vojnike u islamske zemlje pokazale veću osjetljivost prema vrijeđanju muslimana od javnosti nekih zemalja koje to ne čine. Ili je to baš zbog toga?
Josip Sanko Rabar[/quote]
| Citat: | Vrijeđanje drugih i drugačijih
Sukob «ateističke civilizacije» i islama u Hrvatskoj
Slikanje Muhameda s bombom u turbanu, i slične karikature, nije samo vrijeđanje svetinja, što nevjernici ionako ne mogu shvatiti (pogotovo ne fundamentalistički ateisti kakvi obično vole napadati svetinje religija), već je to i vrijeđanje milijuna onih među muslimanima koji su nenasilni, dobri i pošteni, a potrebno je biti u izvjesnoj mjeri okorio da to ne vidiš. Nacional je objavio svih 12 danskih karikatura (među kojima je nekoliko neukusnih i zaista uvredljivih po svakom kriteriju), Feral Tribune je objavio one francuske koje, ako mjerimo ateističkim ili kršćanskim mjerilom, nisu uvredljive, premda ipak, muslimanima jesu, jer je njima bogohulni svaki prikaz Muhamedova lika, dok se Globus zadovoljio karikaturom Isusa Krista. Ako je suditi po listovima koji su u nas objavili karikature Muhameda (ili Isusa), i prema načinu na koji su opravdavali takvo objavljivanje, onda bi to bila riječ o sukobu nekakve «ateističke civilizacije» i islama. Sukobu onih koji se groze same pomisli da bi im moglo biti uskraćeno ismijavanje svetinja. Jedini razlog zašto ne bi trebao ismijavati svetinje jesu nesloboda, prijetnja silom i strah, a svatko pametan protivan je strahu, prisili i neslobodi.
Zaista, nema smisla zakonom ograničavati karikaturiste. Nema smisla strahom siliti ljude da budu osjetljivi i uviđavni prema ljudima koji misle drugačije, to je pitanje dobra ukusa, a koji će zakon propisati ukus? Europska je država sekularna i odvojena od religije, što je dobro, jer država ima svoj zakonski i represivni vid, i nema pravo propisivati ljudima što da vjeruju. Ta je odvojenost tekovina modernog društva i izvornog kršćanstva. Kršćanstvo se osniva na slobodi i ljubavi, pa je svaka državna prisila u pitanjima kršćanske vjere nepoželjna. No, europsko se društvo ne sastoji samo od ateista, već i od vjernika (ne samo od kršćana, već i od muslimana), pa su neki međusobni obziri, osjetljivost i dobar ukus poželjni. Ako u vrijeđanju ljudi drugačije kulture od tvoje vidiš borbu protiv neslobode, sile i straha, onda ih vrijeđaj. Ali se nemoj čuditi ako drugi protestiraju protiv tvoga čina.
Ateiste koji u Hrvatskoj drže spomenuta tri tjednika, (daleko najvažnije kreatore političkoga mnijenja u Hrvatskoj), kao i dnevnike, i koji su navikli ismijavati Crkvu i kršćanske svetinje, iritira činjenica da ne bi smjeli i muslimanske, jer bi ih to činilo nedosljednima, jer vide razlog tom odricanju u prisili i prijetnjama, a prisili, prijetnjama i neslobodi trebamo se oduprijeti. Premda ima onih koji, kao Davor Butković (Jutarnji list, 8. veljače), pronalaze «mudro» rješenje tog problema: «Zapadno je društvo bitno sekularno: u njemu ne postoje državne religije i sasvim je normalno ismijavati i najsvetije simbole pojedinih religija. To pravo Zapadu neće više nitko oduzeti, iako katolički visokodostojanstvenici pokušavaju iskoristiti slučaj Muhamedovih karikatura kako bi pokazali da i kršćanska društva trebaju jednako žestoko (sic!) štititi kršćanskog Boga. Islamska društva nisu sekularna, a karikiranje proroka Muhameda za mnoge muslimanske vjernike doista jest teška uvreda. Zapad nema pravo nametati svoje svjetonazorske vrijednosti, među kojima je i naša koncepcija slobode izražavanja, bitno drukčijoj kulturi od naše. Naprotiv, Zapad bi trebao pokazati maksimalnu osjetljivost za drukčiju kulturu, umjesto kulturne isključivosti koja se demonstrativno iskazuje uzastopnim objavljivanjem karikatura koje vrijeđaju većinu muslimana.»
Butković podrazumijeva nekakva «kršćanska društva» u kojima je «normalno ismijavati i najsvetije simbole pojedinih religija». Riječ je, zapravo, o sekularnim mješovitim društvima nevjernika i vjernika. Kada ateist (a tko drugi?), ismijava kršćanskoga Boga, on i tada vrijeđa ljude drugačije kulture od svoje, koje u pravilu gotovo uopće ne razumije. Kako je moguće zlobno napadati Isusa, a da ti Isus nije tuđa kultura od tvoje? I ne bi vjernici svih religija trebali biti jednaki samo pred zakonom, oni su jednaki i kao ljudska bića koja je moguće uvrijediti na razne autistične, glupe i neukusne načine, premda u tome postoje neke male razlike. Na primjer, kršćane ne vrijeđaju dobroduhe karikature u kojima se javljaju Bog Otac ili Krist, ukoliko ne prelaze granicu dobrog ukusa, ukoliko nisu neistinite i zlobne prema Bogu, Crkvi i vjernicima kao takvim. Razumije se, ateisti trebaju imati puno zakonsko pravo i na najlažnije i najzlobnije karikature, jer kršćani ne žele drugima oduzeti njihovu slobodu da budu glupi neukusni autisti, bez tolerancije i sluha za druge, ali zašto bi kršćani nužno morali šutjeti o tome, zašto ni u kome slučaju ne bi smjeli izreći svoje mišljenje, ili čak, prosvjedovati? Zašto za Butkovića svaka obrana kršćanskoga Boga nužno mora biti «jednako žestoka» kao u ona u nasilne podvrste muslimana?
Reakcija takvih nasilnih muslimana, ispala je, ionako, krajnje kontraproduktivna. Naše su televizije ispočetka prikazivale samo nekakve zvjerske ispade, izljeve primitivizma i bijesa, a tako su postupile i gotovo sve europske televizije, ako zbog ničeg drugog, a ono zbog bizarne senzacije. To je dovelo do mobiliziranja velikog djela europske javnosti protiv takvih bjesomučnih divljaka. Mnogi su listovi objavili spomenuta karikature u ima obrane prava na kritiku i stvaralaštvo. Počela je borba protiv prijetnji i straha. Nastao je zatvoren krug netrpeljivosti i bijesa, kojega je teško demontirati na sastavne dijelove. Kada nasuprot sebe vidiš fanatike koji razbijaju, pale i ubijaju, bacaju fetve i prijete bombama, onda zaboraviš na neukus danskih karikatura. Pravo vrijeđanje Alaha jest kada se veličajući Alaha ubijaju prolaznici ili nevini taoci. Danske su karikature beznačajna sitnica prema takvom bogohuljenju! Zašto islamski svijet nije jednako reagirao prema bogohuliteljima-teroristima?
Zar se jedino može prosvjedovati tako da ubijaš sve oko sebe? No, potom su muslimani pokazali da mogu i mnogo ukusnije prosvjedovati, pa već nekoliko dana vidimo samo mirne demonstracije, a i prijetnje su, kao, izostale. Ako muslimani mogu demonstrirati mirno, zašto kršćani ne bi mogli još mirnije? Zašto ne bi mogli prosvjedovati kreativno, uz bubnjeve i glazbu, duhovno i duhovito, noseći na transparentima i svoje karikature. U slobodnome društvu svatko ima pravo na karikaturu i prosvjed. Neka nas vrijeđaju, ali neka budu svjesni da nas vrijeđaju.
Živko Kustić u svojoj «Jutarnjoj propovijedi» (Jutarnji list od 9. veljače) primjećuje da «kršćanski svijet ni približno slično ne ustaje u obranu javne časti svoga Boga i Proroka Isusa Krista. Navikli su podnositi psovke i knjige koje Isusa sramote. (...) Zacijelo bi i ona (Crkva) bila sposobna pokrenuti valove masovnih prosvjeda, ali to ne čini. Nije to znak crkvene nemoći, bojažljivosti ni rezignacije, nego svojevrsno nasljedovanje Isusa koji se nije protivio kad su ga uhitili, tukli i ponižavali. Čak je apostolu Petru zabranio da ga sabljom brani. Kršćani su to u nekim razdobljima povijesti kršćanskih država zaboravljali, pokretali su inkviziciju i križarske ratove, ali doživjeli smo da i Papa izjavi kako to nije bilo u skladu s Evanđeljem. Bog kako ga kršćani shvaćaju zaljubljen je u slobodu do te mjere da u tijeku cijele povijesti dopušta da ga mnogi vrijeđaju. To nije opravdanje bogohuljenja, nego potvrda Isusova poimanja slobode. Kad dijelovi kršćanskoga svijeta, makar iz bogobojaznosti, silom ograničavaju slobodu, više se ili manje odriču evanđeoskog stava.»
To je točno, ali da li moraju stoga uvijek šutjeti i nikada prosvjedovati? Kako autistima dati do znanja da ti stoje na stopalu i da te ono boli? Dobar je primjer «Zlikavaca» koji na HRT-u iz tjedna u tjedan ismijavaju kršćanske svetinje i Crkvu. U pravilu krajnje neukusno i vulgarno. A karikature su beznačajna sitnica prema televizijskom mediju.
Globus i Jutarnji list objavili su karikaturu mladog Nika Titanika s Isusom podbuhlih očiju, kao propalicom i alkoholičarom, koji za stolom pije i puši. Isus se obraća svome sugovorniku za stolom, koji je isječen iz slike, i kaže mu: «Znaš Muhamede, duboko u sebi, pomalo ti zavidim kako je tvoja ekipa složno reagirala na sve ovo...» Nik Titanik također smatra da se danski urednik zaletio: «Pošto je granica između uvrede i satire jako tanka, svatko tko se bavi ovim poslom treba biti oprezan i mudar kako bi područje djelovanja svoje karikaturističke oštrice ograničio na područje satire. Tu i tamo treba piknuti, ah nikada probosti!» Titanik smatra da je samo piknuo Isusa. Zašto sam onda osjetio mučninu pred tom karikaturom? Kristovo je učenje prikazano kao put slabića i poraza. Kršćani ne bijesne, pale, razbijaju i ubijaju poput nekih muslimana samo stoga što su slabići i propalice koji su oslabili u svojoj vjeri, požrtvovnosti i solidarnosti. U svako ću doba braniti pravo Nika Titanika da objavljuje karikature kakve god želi, ali, dužan sam mu poručiti da je njegova karikatura neistinita i stoga je neumjesna i uvredljiva.
U prilog naših ateista valja kazati da su neke protestantske zemlje tek nedavno otkrile slasti ismijavanja svetinja. Dok je ismijavanje katoličke Crkve i Boga odavno, još od francuskog prosvjetiteljstva, shvaćeno kao borba za slobodu, a u Titovom fašizmu ispočetka shvaćeno kao direktiva, da bi tek u njegovoj kasnijoj fazi presahlo zbog očite lažnosti i neukusa, u protestantizmu su od početka kršćanska vjera i sloboda išli ruku pod ruku. U protestantskim zemljama, i u nekim katoličkim, ateisti ni izdaleka nisu toliko brojni i moćni kao u Hrvatskoj.
Takvim protestantskim mentalitetom možemo objasniti zašto u Britaniji, inače novinski vrlo liberalnoj, nijedan dnevni list nije objavio karikature Muhameda. Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw pozdravio je odluku britanskih listova i pri tome rekao da sloboda govora ne znači i slobodu za «lov na vjerske tabue».
Slično se dogodilo i u Sjedinjenim Državama. Tako je Washington Post u uvodniku objasnio da ima svoje «standarde o jeziku, vjerskoj i rasnoj osjetljivosti, te dobrom ukusu općenito», koje sporne karikature ne zadovoljavaju. Uredništvo USA Today objasnilo je, pak, da «uvredljiva priroda» karikatura zasjenjuje njihov informativni značaj, a Boston Globe, premda smatra da medijima ne treba uskraćivati pravo da objavljuju uvredljive materijale, ipak bi se «novine trebale suzdržati od objavljivanja karikatura Muhameda u ime ultimativne vrijednosti prosvjetiteljstva: tolerancije».
Paradoks je da su javnosti imperijalnih država koje šalju vojnike u islamske zemlje pokazale veću osjetljivost prema vrijeđanju muslimana od javnosti nekih zemalja koje to ne čine. Ili je to baš zbog toga?
Josip Sanko Rabar |
|
